prošlosti grada Zagreba u XV. vieku rekoh, da bi se u kratko ocrtati mogla riečmi »iz vana borba, iz nutra strah<, a pošto je prva četvrt XVI. vieka, o kojoj govore ovi spomenici, samo nastavak XV. vieka, to možemo ove rieči s vrlo neznatnom iznimkom protegnuti i na to doba. Kralj Vladislav, slabo sposoban za vladu, kojom upravljahu neki velikaši, koji za to ne bijahu ni dosta sposobni ni dosta savjestni, ostavio je doduše nasljednika Ljudevita II., diete od osam godina, te vladom u njegovo ime upravljahu njegovi skrbnici, a i oni kao i ostali dvorski dostojanstvenici bijahu ponajviše ljudi pohlepni za častima i imetkom. Protiva njih ustao je veći dio velikaša, koji je očito išao za tim, da otme kralju svaku vlast. Jedno s ovoga medjusobnog trvenja, a drugo što je hrvatsko plemstvo omalovažavano bilo na kraljevu dvoru, a i tim jošte, što Hrvatska, u koju se svaki dan zalietahu Turci, bila je prepuštena samoj sebi, počelo se ovdje odvraćati od Ugarske te nastojati, da se što više sprijatelji s kućom habsburškom. Toga radi prve četvrti XVI. vieka malena bijaše vlast ugarskih kraljeva u Hrvatskoj, a sve njihove grožnje, svi silni odpisi bili sve pusti kriesovi bez vatre. Suvremenik Krsto Frankapan, »branitelj kraljevstva hrvatskoga«, crta nam u pismu (koje odmah poslije mohačkoga poraza odasla senjskomu biskupu Jožefiću) tadanje stanje Hrvatske ovimi riječmi: > Deržimo, da je ta razboj gospodin bog dopustil nad kralem i Ugri, ne za zlo ili pogibel, dapače za dobro vično tomu rusagu, zač ako bi bili sada Ugri cara razbili, kada bi konac nih nevridnu reženju ili gdo bi mogal pred nimi ostati.« 1 U takovu tužnu stanju nije ni gradu Zagrebu odlanulo. Nestalo je doduše s Medvedgrada grofova celjskih, koji su sa svojimi razbojničkimi četami bili na strah i trepet ove gradske obćine, ali je 1 Doc. 204. ipak prve četvrti XVI. vieka ona se sveudilj morala boriti i s medvedgradskimi i sa susjedgradskimi plemići; pa ako i nije bilo s najbližim susjedom kaptolom zagrebačkim onakovih krvavih sukoba, kakovi su bivali tečajem XV. vieka, bilo je ipak sveudiljnih priepora i o posjedu i o trgu. Sa stolice biskupije zagrebačke nestalo je doduše pohlepnih Albenah i Tuzah, ali su ju prve četvrti XVI. vieka zasjeli slični im Bakači, a prvak njihov kardinal i nadbiskup ostrogonski Toma, kao višegodišnji upravitelj ove biskupije, globio je zaklade stolne crkve, da uzmogne svojemu rodu pokupovati imanja. Razvratno ovo doba jadno li je uplivalo i na sam kaptol, a i na ostali svećenički sbor, te se našlo pojedinaca, koji su ili se ogriešili o tudju imovinu ili ju htjeli nepravo posvojiti. Ovo je glavni nacrt za prošlost grada Zagreba prve četvrti XVI. vieka, što ću pojedinimi opisi točnije predočiti u daljnjem povjestnom nacrtu, osnovanu na spisih, pribranih u ovoj svezci. Gradъсъ. (Civitas montis Grecensis iuxta Zagrabiam.) Ako se naziv »Zagrebac ili Zagrebčan«, kojim se nazivali žitelji prastaroga Zagreba na lievoj obali potoka Medvešćaka, protegnuo s vremenom i na stanovnike visočine desne obale toga potoka, (koju je, kako spomenuh, kralj Bela IV. g. 1242. povisio na slobodan kr. grad,) to se ipak jošte i prve četvrti XVI. vieka u službenih izpravah desna obala luči od lieve posebnim nazivom »mons ili civitas Grecensis iuxta Zagrabiam «. Da se hrvatski zvala » Gradac<, razabiremo iz poslanice Krste Frankopana pisane iz Zagreba senjskomu biskupu Jožefiću, u kojoj mu javljajuć kako bi valjalo braniti zemlju od Turaka, medju ostalim veli: »Samo prosimo kraleva lista na zapovid Slovincem da nas poslušaju, da nam dadu Zagrebci z Gratca, a kanonici s Kaptoloma vzeti nič pukaš, ako bi bila potriba«.1 Spomenuo sam u prva dva svezka ovih spomenikah, kako je i kada je taj novi grad na desnoj obali Medvešćaka zidom opasan i kulami utvrdjen bio i kako je ta utvrda izgledala i kako se do svršetka XV. vieka strogo pazilo, da se u valjanom stanju održi, a što je trošna na njoj popravi; sada ću pripoviedati njezinu prošlost za prve četvrti XVI. vieka. Ako ikada, a to je doista u ovo doba, kad se Turčin počeo pomicati prema Zagrebu, valjalo brinuti o toj i sa strategičkoga gledišta važnoj utvrdi. To bijaše ponajprije dužna sama gradska obćina, a nije li bila kadra sama utvrdu popravljati, morala joj je kruna u pomoć priteći. Za to u ovih spomenicih imademo nekoliko primjera. Već g. 1501. pritužilo se gradsko poglavarstvo vojvodi i banu Ivanu Korvinu, da je gradska utvrda trošna, a obćina osiromašila i opustjela, pa ga zamolilo, da joj izposluje u kralja, da joj kakovom podporom priskoči u pomoć. Na vojvodinu preporuku 1 Doc. 204. * |