§ 124. Parbeni postupak.

I. 1. Parnica počima, čim se predade sudu tužba t. j. čim tužitelj zatraži pomoć suda proti optuženiku moleći, da ga sud prisili, da priznade tužiteljevo pravo i čini ono, što je dužan činiti.

2. Tužba (libellus) treba: a) da se predade pismeno. U kratko sastavljenoj tužbi valja navesti ime tužitelja, optuženika i nadležnoga suda, isto tako i spomenuti jasno temelj na kojemu tko tuži.2

3. Sud primivši tužbu pozove optuženika preda se, jer se nitko ne može osuditi, a da se prije ne sasluša. Sud treba da pozove optuženika pismeno i da se u pozivu naznači: a) ime suda, koji poziva, da optuženik znade, da li je sud nadležan ili nije. Ime, prezime, stalež itd. pozvanika. c) Ime tužitelja, jer samo kod predmeta javnoga prava može sudac službeno postupati. d) Predmet tužbe. e) Mjesto i dan, kamo i kada valja da optużenik dogje.

4. Sudbeni poziv može biti ili jednostavan ili peremptoran. Jednostavan, kad se tko pozove, da u odregjeno vrijeme dogje pred sud, a ne zaprijeti mu se, ako ne dogje, da će sudac i bez njega prijepornu stvar riješiti, s toga i može to sudac učiniti samo onda, ako ga je tri put uzalud na sud pozivao. Peremptoram, kad se optuženik samo jedan put zove pred sud, a ako ne dogje tužba se i bez njega riješi. No na pozivnici valja da je to naročito označeno.$

5. Tko je zakonito pozvan pred sud, valja: a) da se pozivu odazove, ako mu ne može pravedno prigovoriti, inače može sud izreći na zahtjev tužitelja, da or prkosi sudu; b) sud, koji je dostavio optuženiku poziv, ostaje nadležan, ma i optuženik iza primljenog poziva postane podložan drugomu sudu;10 c) ovlašteni sud, pošto je pozvao optuženika, ostaje nadležan, ma i umro onaj, koji ga je ovlastio, jer se smatra, da je sudbeni postupak započeo, čim se optuženik pozove;11 d) iza uručenoga poziva ne smije se u objektu parnice ništa mijenjati.12

II. Kada u odregjeni rok dogju pred sud tužitelj i optuženik, valja upitati tužitelja, da li ostaje kod tužbe, a optuženika, da li priznaje, da je tužba opravdana, a to se zove litis contestatio. Ako tužitelj ne opozove tužbe, a optuženik ne prizna, da je tužba opravdana, onda počima parnica.

§ 124. c. 1. x. II. 3. U brzom postupku (summarie) može se tužba i usmeno podnijeti, ali o tom valja kod suda zapisnik sastaviti: c. 2. de V. S. in Clem.

2 c. 2. de libelli oblatione. Glossa in c. 1. de libelli oblatione izriče ovim, što valja navesti u tužbi: Quis, quid, coram quo, quo jure petatur et a quo: Recte compositus quisque libellus habet.

4

3 c. 1. de causa possessionis. (2. 12.)

+ c. 2. de constitutionibus in Vl. Ako je sud za koji slučaj ovlašten (delegatus).

valja to naročito spomenuti: c. 31. x. I. 29.

5 c. 34. 36. de rescriptis (1. 3.)

6 c. 9. 24. x. V. 1.

7 c. 2. de dilationibus.

8 c. 6, x. II. 14.

9 c. 5. x. 2. 6.

Litis contestatio neophodno je nužna kod redovitoga parbenoga postupka.13 Iza toga valja da obje stranke polože juramentum calumniae t. j. da prisegnu, da ne će hotimice ni istine pobijati ni što lažna navagjati,11 i da ne će hotimice zavlačiti parnice.

III. U parnici treba da tužitelj dokaže tužbu, a ako je ne uzmogne dokazati, optuženik se proglasi nevinim. Optuženik dužan je samo onda dokazati svoju tvrdnju, ako za tužitelja vojuje predmnjeva prava.

Dokaz može biti potpun ili nepotpun. Potpun, ako suca sasma osvjedoči, da je tužba pravedna n. pr. priznanje optuženikovo; nepotpun, ako se sudac ne može sasma osvjedočiti, da je tužba pravedna n. pr. izjava jednoga svjedoka. Glavni dokazi jesu: vlastito priznanje, izjave svje doka, isprave, prisega, očevid i pravna predmnjeva.

1. Najjači dokaz jest vlastito priznanje, čim se optuženi sam osugjuje.15 Priznanje valja da je učinjeno a) pred nadležnim sucem; b) da ga je učinila osoba 25 godina stara;16 c) slobodnom voljom a ne u bludnji;17 i d) da je priznanje odlučno (certa) a ne neodlučno

2. Svjedoci su vjere dostojne sobe, koje pozove sudac ili ih stranke. označe, da o prijepornoj stvari kažu istinu.19 Njihova izjava zove se svjedočanstvo.

A. Svjedočiti ne mogu: a) djeca i nedorasli ; 20 b) koji nisu pri razumu, kao što su bijesni, ludi, tupi; c) koji ne mogu svjedočiti, jer im manjkaju za to potrebna ćutila, kao slijepi i nijemi; d) koji su za neko vrijeme lišeni razuma kao bolesni i pijani;22 e) koji su ozloglašeni (infames) s toga, što su krivo prisegli ili su počinili kakav zločin;28 f) koji su pod istragom radi zločina, radi kojih tko postaje ozloglašen;24 g) koji su se dali podmititi, da svjedoče;25 h) izopćeni;26 i) židovi i krivovjerci;27 j) svi, koji radi zla života nisu vjere dostojni;2 k) svi, koji nisu vjere dostojni s toga, što su u nekom odnošaju napram strankama, kao što su: x) djeca i roditelji;29) supruzi;30) koji su sa strankama u srodstvu ili svaštvu;31 ) koji živu s kojom strankom u neprijateljstvu ili u osobitom prijateljstvu; ) osobe,

13 c. un. de litis contestatione.

14 De juramento calumniae. (x. II. 7.)

32

15 Confessus pro judicato est, qui quodam modo sua sententia damnatur. L. 1. ff. de confessis.

16 De minoribus 25 annis ff. IV. 4.

17 Non fatetur qui errat, L. 2. ff. de confessis.

18 Certum confessus, pro judicato erit: incertum, non erit. L. 6. ff. de confessis. 19 Testes sunt personae, fide dignae, quae rei controversae veritatem ostendunt, quodque ab eis dictum est testimonium appellatur. Devoti 1. c. 1. III. t. 9. § 7. p. 102. 20 c. 1. C. 4. q. 2. et 3.

21 Grat. p. c. 1. C. 3. q. 7.

22 c. 7. C. 15. q. 1.

29

c. 3. §. Testis idoneus et §. Parentes et liberi C. 4. q. 2. et 3.

30 c. 17. C. 33. q. 5.

31 c. 1. C. 3. q. 5.

32 c. 19. de accusationibus.

koje svjedoče radi koristi, koju su već imale ili joj se nadaju; 7) u opće nitko ne može svjedoćiti u svojoj vlastitoj stvari, s toga ne mogu biti svjedoci ni odvjetnik stranaka35 ni sudac.36

38

37

B. Kao dokazano smatra se ono, što izjave dva vjere dostojna prije preslušanja zaprisegnuta svjedoka. Iznimice može i jedan svjedok biti dosta, da se ono, što on izjavi, smatra kao dokazano n. pr. biskup39 ili koja javna zaprisegnuta osoba. Broj svjedoka ne smije biti veći od četrdeset sa svake strane.40

Kad pozvani svjedoci stanuju u drugoj biskupiji, valja se obratiti na crkvenu oblast one biskupije, da ih dade preslušati. »Testium absentium, aut in aliena dioecesi morantium exposcitur exa en in subsidium ab ecclesiastica loci auctoritate, eidem transmittendo prospectum facti; et auctoritas requisita petitioni respondet servando praesentis instructionis normas <.41 A kad ne će da dogju, onda se treba držati onoga, što isti naputak propisuje: Quoties indicentur testes ob facta aut adjuncta essentialiter utilia merito causae, qui examini subjici nequeant, eo quod censeatur haud convenire, ut vocentur, aut quia vocati abnuant, mentio eorundem fit in actibus, et curatur supplere eorum defectum per depositiones aliorum testium, qui de relato aut alia ratione noverint id, quod exquiritur«.42

45

C. Sudac valja da presluša svjedoke, ali je potrebno: a) da s njima pozove ujedno i onu stranku, proti kojoj će svjedočiti, da uzmogne, ako što ima, prigovoriti svjedocima.42 b) Svakoga svjedoka valja pred strankom zapriseći, da će bez obzira i na koga po savjesti i kako znade govoriti istinu. c) Zaprisegnute svjedoke preslušava sudac potanko svakoga na pose, a da stranke nisu kod toga prisutne. Svjedoci treba da jasno i odlučno odgovaraju. Svjedocima stavljaju se najprije općenita (interrogatoria generalia), a zatim posebna (interrogatoria specialia) pitanja. d) Pitanja, koja stavlja sudac, i ono, što svjedoci odgovaraju na stavljena im pitanja, perovogja točno upisuje:46 svjedocima se zapovjedi, da o svojim izjavama šute, dok ne budu proglašene. e) Iza svršenoga preslušavanja svjedoka treba njihove izjave priopćiti strankama, da se o njima izjave.47 f) Pošto se proglase izjave svjedoka, ne mogu se oni više preslušavati o onom, o čem su već

33 c. 5, de testibus.

c. 3. Nullus idoneus testis in re sua intelligitur. C. 4. q. 2. et 3.

34

35

§ Patroni ibidem.

41 Instructio S. C. Episc. et Regul. dd. 11. junii 1880. pro ecclesiasticis curiis quoad modum procedendi oeconomice in causis disciplinaribus et criminalibus clericorum, n. 19. (Otisnut kod Lucidi 1. c. T. I. App. I. p. 530. sqq.)

42 1. c. n. 20.

43 c. 2. de testibus.

c. 5. 17. de testibus. Biskupi prisižu na otvoreno evangjelje ne dotaknuvši ga se: c. 7. x. II. 7.; svjetovnjaci i ostali svećenici taknuvši se evangjelja: c. 20. C. 3. q. 9.

preslušani,48 niti ih mogu stranke zabaciti, osim ako prisegnu, da toga ne čine u zloj nakani, ili ako su si prije, nego li su izjave svjedoka proglašene, pridržali pravo, da će nakon proglašenih izjava svjedoka njima prigovoriti, ili napokon ako mogu dokazati, da su tek nakon proglašenih izjava svjedoka za ono saznali, radi česa zabacuju svjedoke.49 g) Ako si svjedoci protuslove, ono se smatra kao istinito, u čemu se veći broj svjedoka slaže, a ako je broj svjedoka jednak, onda se kao istinito smatra ono, što vjere dostojniji svjedoci tvrde.50 h) Izjave svjedoka preslušanih pred nadležnim sudom vrijede u istoj parnici i onda, ako se parnica povjeri drugomu sudu;51 no izjave svjedoka učinjene u brzom postupku (summarie), ne vrijede za redoviti sudbeni postupak.52

3. Isprave mogu biti ili javne ili sukromne. Javne isprave, ako su prave, smatraju se na sudu kao potpun dokaz; kod sukromnih isprava treba tek dokazati njihovu pravost, ako ju protivnik pobija. Sukromne isprave mogu se kao dokaz rabiti samo proti onomu, koji ih je izdao i to ako je u njima što god odredio, što je bio vlastan odrediti. Prijepis javnih isprava, ma i bile ovjerovljene, dokazuje samo, da su točno prepisane, ali ne dokazuje ni njihove pravosti ni toga, da je onaj, koji ih je izdao, bio vlastan izdati ih. Sukromne isprave, koje su potpisala tri svjedoka, koja još živu, smatraju se kao javne isprave.5

53

4. Prisegom može se parnica ili svršiti (juramentum litis decisorium), ili se s njom dokaz nadopunjuje (jur. suppletorium). Prisega s kojom se parnica svršava ili je juramentum delatum, ili jur. relatum. Delatum, kad tužitelj poziva optuženika, neka prisegne, da je njegova tužba neosnovana, i tim će se umah svršiti parnica. Optuženik ne mora primiti ponugjene prisege, nego ju može uzvratiti (j. relatum) t. j. on može zahtijevati od tužitelja, neka on prisegne, da mu je tužba osnovana. Ponugjenu prisegu može odbiti: a) tužitelj, koji je potpuno dokazao svoju tužbu;54 b) optuženik, ako tužitelj nije nikako dokazao svoje tužbe;55 c) svaka stranka, koja izjavi, da joj savjest ne dopušta priseći, jer može inače dokazati svoju tvrdnju (probatio pro exoneranda conscientia).

Prisegu, kojom se nadopunjuje dokaz, traži sudac od one stranke, koja je nepotpuno dokazala svoju tvrdnju. Ta prisega zove se takogjer nužna.

Traženu prisegu mogu stranke otkloniti samo iz dostatnih uzroka.

5. Očevid se u parnici preduzima samo onda, ako se tim načinom može sudac osvjedočiti o istinitosti tvrdnje. Uz suca valja da pri tom sudjeluju vještaci, koji se imadu prije zapriseći, da će po savjesti istinu reći. Očevid se rabi naročito u ženidbenim parnicama.5

56

6. Predmnjeva (praesumptio) jest nagagjanje, iz kojega nastaje neka vjerojatnost. Predmnjeva može biti ili juris tantum ili juris et de jure. Predmnjeva juris tantum jest ona predmnjeva, kad se dozvoljava onomu, proti komu vojuje, dokazati protivno. Predmnjeva juris et de jure jest ona predmnjeva, proti kojoj se ne dozvoljava protudokaz, jer se smatra dokazanom.58

IV. Optuženik imade pravo, da se brani proti tužbi tužiteljevoj, a njegova obrana zove se prigovor (exceptio).

Prigovor može smjerati na to, da se tužba ili odgodi ili da se pred drugim sudom podigne (exceptiones dilatoriae). Takav prigovor treba podići ante litis contestationem 59 u roku od suca odregjenom; kad isteče odregjeni rok ne prima se više prigovor, osim ako je optuženik za nj tek kasnije saznao. Druga vrst prigovora ide za tim, da se pravo tužitelja na tužbu za uvijek ukine (exceptiones peremptoriae), s razloga, što je predmet parnice već riješen osudom suda, koja je postala pravomoćna, (exceptio rei judicatae), li je o njemu sklopljena nagoda (exceptio rei transactae), ili je napokon stvar već riješena položenom prisegom (rei finitae).

Optuženik treba da dokaže svoj prigovor, jer je on sada tužitelj.60

Na prigovor optuženikov može tužitelj odgovoriti, a na taj protuodgovor opet optuženik itd. i to tako dugo, dok se to sucu čini potrebno i shodno.61

V. Pošto su stranke iscrpale sve svoje dokaze, zaključuje se rasprava i izriče se konačna osuda, kojom se optuženik ili osugjuje ili se proglašuje nevinim. No optuženik može se proglasiti riješenim od optužbe i samo ad instantiam t. j. on se rješava od optužbe samo u ovoj parnici radi njegovih prigovora, koji smjeraju na to, da se odgodi parnica, dočim može tužitelj podići proti njemu novu tužbu.

62

VI. Konačnu osudu valja napisati i u prisutnosti stranaka ili njihovih zamjenika, ako su pozvani na proglašenje osude došli, pročitati i uručiti im prijepis osude.

Osuda, proti kojoj se za deset dana ne uloži priziv, postaje pravomoćna, a prijeporna stvar se s njom konačno rješava.6

§ 125. Brzi (summarie) postupak.1

1. Brzi postupak sastoji u tom, da se parbeni postupak, što je više moguće skrati ali ipak tako, da se u njemu ne ispusti ništa, što spada na Praesumptiones sunt conjecturae ex aliquo verisimili ad probandum sumptae. Devoti I. c. t. 9. § 28.

Tako se je po starom pravu predmnijevalo, da je zaručnik, koji je puteno sagriješio sa zaručnicom, s njom sklopio ženidbu: c. 30. de sponsalibus, i nije mu bilo o zvoljeno s drugom sklopiti ženidbe.

39

c. 20. de sent. et re judic.

L. 19. ff. de probationibus (II. 23.)

61 Devoti 1. c. t. 10. $ 12.
62 c. 2. de V. S. in Clem.

63 c. 13. 15. x. II. 27.

§ 125. Brzi postupak uregjuje c. 2. de V. S. in Clem. koji glasi: Saepe contingit, quod causas comittimus, et in earum aliquibus simpliciter et de plano, ac sine strepitu et figura judicii procedi mandamus: de quorum significatione verborum a multis contenditur, et qualiter procedi debeat, dubitatur. Nos autem, dubitationem hujusmodi (quantum nobis est possibile,) decidere cupientes, hac in perpetuum valitura constitutione sancimus, ut Dr. Belaj: Katoličko crkveno pravo. 18